Adalgisu Škopac upoznala sam pred petnaestak godina, prilikom jedne njezine samostalne izložbe u Zajednici Talijana Rijeka. Njezino je slikarstvo tada bilo posvećeno temi morskih dubina, a koloristička i svjetlosna dimenzija na njezinim slikama, kao i vitalnost same teme, bile su nosivi elementi te faze njezine slikarske kreativnosti. Realistično, aluzivno slikarstvo, ponekad čak na granici apstrakcije.
Na slijedećem susretu s umjetnicom, nekoliko godina kasnije, prilikom jednog izdanja likovne smotre Ex Tempore u Grožnjanu, primijetila sam da je priroda i dalje ta koja je nadahnjuje, ali ovaj put je u središtu njezinog interesa bio krajolik, i to onaj istarski. Njezin krajolik, kojega je razradila kao formulaciju više komponenti koje se međusobno presijecaju, mudro spojenih, što je naslijeđe jasno izražene ekspresionističke ali i matissovski-fovističke i kubističke provenijencije. Vatreno crvene nijanse koje ispunjavaju srcolike krošnje stabala i male, čiste (neokaljane) kuće u njihovom podnožju, valovite livade i plavo nebo, pojedine kompozicijske cezure sastavljene od oblika i boja izvučenih iz stvarnosti - nestvarnosti, u kojima slikarica namjerno ignorira perspektive, dimenzije, proporcije, volumen, prostor, i tako dalje. Bilo je to nešto novo za mene, taj novi kreativni napredak mlade istarske slikarice.
Posljednji susret s Adalgisom – ovaj nedavni bio je još jedno iznenađenje: pokazala mi je slike, mnogo slika, raznih dimenzija, koje su nastale posljednjih godina, a sve s istom temom, temom cvijeća iz ciklusa „Mirisi boja“ („Le fragranze dei colori“). Nisam znala da je osim za krajolike (a to je tema koju je razradila s posebnom svježinom i originalnošću i za koju se nadamo da je neće sasvim odbaciti) zainteresirana i za cvjetne kompozicije u kojima se njezina kreativnost, njezina senzibilnost, svježina, elegancija i njezina neosporna tehnička vještina uopće ne gube. Još jedan evidentan i ugodan aspekt njezine višestruke i primjerne kreativnosti.
Za svoje cvjetne kompozicije slikarica koristi tehniku kolaža. I to kolaža koji nastaje slaganjem kidanog papira. Trag koji ostavljaju škare previše je perfektan, ali nije izdašan – međutim kad se papir trga prstima dobiva se mnogo više - onaj neočekivani ali dobrodošli bijeli rub, ponekad sasvim tanak a ponekad prilično jak, uvijek nepravilan, postaje novi poseban grafički element kojega prate crni potezi namjerno povučeni rukom slikarice. A baš ti crni potezi povučeni tako odlučno, izdašni, sigurni, fluidni, dinamični, s jakim ekspresivnim nabojem izvrsno se nadopunjavaju s kaleidoskopom šarenih oblika, s vjenčićima, laticama i listićima, peteljkama i listovima ...
U formalnom bogatstvu obrađenih motiva, u blještavilu oblika pojedinih cvjetova, buketa, gredica, cvjetnih livada umjetnica je nakanila izraziti tek njihovu esencijalnu viziju, oslobodivši ih od pojedinosti, i uspjela je u tome. Udahnjujući život rafiniranim kompozicijama u formalnom, kolorističkom i grafičkom skladu.
I tako se preko raznolikih istraživanja koje se uvijek odvijaju u figurativnom području - morsko dno, istarski krajolik, cvijeće - nastavlja umjetnički put Adalgise, nesumnjive slikarske osobnosti, koja je već dugo i sretno uklopljena u umjetničku panoramu njezinog Labina, njezine regije. A i šire.
Erna Toncinich
Rijeka, 2011.
Adalgisu sam upoznala prije mnogo vremena pa sam tako imala priliku pratiti njezin stvaralački put, što sam činila s puno interesa i posebnim zadovoljstvom zbog umjetničke vrijednosti njezinih djela, zbog pravog bogatstva koje izvire iz njezine živahne i autentične nutrine i njezine očite slikarske nadarenosti, a koje je istovremeno prožeto izrazitom senzibilnošću koja prati svako njezino djelo. To slikarstvo trenutno osvaja i zadivljuje istinskom svježinom ekspresivnog slikarskog vokabulara, čistoćom boja i mirisa slikarici prisnih istarskih krajolika, u kojima Adalgisa s gotovo iskonskom vedrinom vizualizira svoje unutrašnje dijaloge s malim kućicama, poetično naslonjenih jedna na drugu, a uvijek u blizini velikih srcolikih stabala s krošnjama tek malo zalelujanim laganim povjetarcem stremeći prema nebu.
To je svijet koji nam Adalgisa opisuje u svojim prvim slikarskim pričama, jedan gotovo idiličan i neoskrvnjen svijet, kao da je upravo izašao iz neke od Andersenovih bajki ili Chagallovih slika. Sretan krajolik, u kojemu se isprepliću sjećanja i proživljena iskustva, kao da se nadovezuje na svijet djetinjstva u kojemu je sve ispričano vokabularom gotovo iskonske jasnoće, koja će stalno biti prisutna u njezinom kreativnom iskustvu. Adalgisini su snovi, iako preneseni u njezina djela u različitim oblicima, sve do danas zadržali matricu slobodnog duha. Cvijeće, mjesta i stvari smješteni u tim novim bijelim prostorima imaju boju galebova koji svojim velikim krilima slobodno lete iznad morskog plavetnila. Svijet čuda, u kojemu nekadašnje "boje podmorja" postaju prepoznatljive kao boje dubine njezine duše, boje svijeta promatranog s imaginarnog prozora, jednog svijeta bogatog mirisima, laticama i pupoljcima, vrtovima i cvjetnim gredicama uronjenim u bijelo platno bez okvira gdje čarolija unutrašnjih misli raste i raste sve dok se u Adalgisinim djelima konačno ne pretvori u čistu emociju i vidljivu sanjariju.
Nicolina Bianchi
Izdavačica i direktorica časopisa SEGNI D'ARTE
Likovna kritičarka
Rim, 08.03.2013.
Ne gleda samo Istru nego i kroz Istru, pomalo halucinantno, ponire do primarnih vremena, dorađanja svijeta. Njen slikarski izraz djeluje stoga i kao sredstvo magije. Tome, uostalom svaka umjetnost teži. No tek rijetkima to i uspjeva. Kada neki umjetnik, poput Narcise Adalgise Škopac, nađe svojom stvaralačkom intuicijom izražajni ključ za takav dubinski prodor do ishodišnog smisla stvaranja, izdvojuje ne sebe (jer mu opus dobiva dragocijenu nijansu proračunskog značenja), nego je i tematski kompleks svoga stvaranja podigao na razinu univerzalne spoznaje. Način na koji Istra nastoji ispričati tajnu svoga značenja i svoje geneze njenom slikom možda će nas podsjetiti na Georgesa Rouaulta u francuskom slikarstvu ili na Oskara Hermana u hrvatskom. No niti Roaualt slika Francusku, niti Herman Hrvatsku ili hrvatski krajobraz. Obadvojca prenose krajobraz u imaginarno stanje, stanje legende, u primarno, starozavjetno stanje. Narcisina je Istra Istra. Ne dovodi nas u dvojbu. Spojila je dvije razine značenja. Vizionarsku, kojom dosiže primarno ishodišno stanje i sugerira nam ga reinterpretacijom elementarnog svijeta ali i realnu, zahvaljujući kojoj Motovun ili Gražnjan može nazvati njihovim imenom.
A u tom kolorističkom kovitlacu i u tom nadograđenom i isprepletenom značenju (boje objekta i boje strasti ili nemira koji pokreće njen i istarski ali i fantazmagorični svijet) nebo može biti potopljeno u mrkoj i prijetećoj ljubičastoj intonaciji. Brijeg se zarumenjati (kako bi ostvario koloristički akord sa stablom ili gljivolikim i samorodnim krovom kuće (skoro uvijek kućice u tom grandioznom svijetu), a zelenilo ostvariti dominantnost u strukturi svijeta koji se pred našim očima stvara. Otkrila je Istru kao medij organske revitalizacije oblika. U njenoj viziji Istra uskrsava vraćajući se izvoru. Svom postanku. Tim je nadahnućem pokretano njeno djelo.
Bogdan Mesinger
Osijek, 2004.
Riba kao žarište i ishodište njezinog interesa, pikturalno se omeđuje linearnim potezom, umnaža se sa decentnim i delikatnim plohama i postaje središnjim, stoga i jedinim znakom posve osobne likovne metodologije. Sliku gradi, znači, umnažanjem, horizontalnim i vertikalnim adiranjem a dojam bestežinskoga lebdenja i kretanja dosiže negiranjem perspektive, svjetla i sjene, super poniranjem i dijagonalnim protokom jata. Riba je najčešće prikazana kao oris ili osjenak, dakle sa krajnim pojednostavljenjem. Slikarica činom sabira, sintetiziranja, zapravo sprovodi u duhovnost. Promišljajući motiv, ona zapravo ponire u vlastitu nutrinu.
U Puli, 7. travnja 1994.
Gorka Ostojić-Cvajner
U svojim slikovitim maštanjima slikarica nam priča priče o ovim svojim morskim stvorovima, priče takoslične pričama i sudbinama ljudskim. U tom “Modrom beskraju” (Naslov jedne slike ) ,a “Beskrajno je tajnovito”, u mračnim dubinama ima i puno “Simbola svijetlosti”. I ne samo simbola, jer slikarica znalački katkad tek jednim potezom kista osvjetljava, neočekivano, crvenom ili žutom svjetlošću ta morska bića, dočaravajući nam na trenutak sječanje na svjetljeće ribe velikih dubina. Ponekad opet je more bliže površine puno raspršenog svjetla što prodire kroz prozirnu masu vode djelujući kao odsjaj skupocjenog dragulja. Svakako treba spomenuti u ove slikarice i blistavu skalu boja, boja koje može dati samo more u igri svjetlosti, sunca ili oblaka. Boje su to nekih čudesnih svila što se preljevaju od tirkiznog do ružičastog u nekom ljetnom sutonu s odbljescima sunca koje je već zašlo (“Riba I i II”), pa nešto jače (“Anđeo čuvar”, jer i ribe trebaju svog anđela čuvara) preko narančaste pozadine koja postepeno prelazi u zeleno i smeđe ružičasto plivaju tamne, modro crne ribe s tek ponekim naglaskom crvenog.
La voce, 1994.
Tatjana Arambašin Slišković
Biblijska su to bića, prethistorijska, ona što šetaju beskrajem kako ih Čiza naziva. Otkriti zbog čega to čine, promatrati njihove kretnje, njihov život, igre...smrt. Postoje mnoga pitanja, ali Čiza širokim i čvrstim pokretima kista prenosi svoje ribe na platno, slijedi kretnju, hirove ili frustacije poneke ribe-samotnog bića. Kao da postoji kaos u slikaričinim potezima kista. Umjetnička nezrelost ? Manje vjerovatno. Radi se o potrazi o onom spokoju koji morski svijet ima u sebi, ali koji nam izmiče i izluđuje zato što je nedostižan. Već je duže vrijeme opsjednuta istom temom, ali s koliko samo varijacija. Međutim, potez kistom zna doživjeti i promjene, zna biti čas misaon, potom lutajući da bi se zatim nesvjesno vratila izrazu unutarnje nevolje jer ne može odgovoriti na sva ona pitanja koja razdiru dušu. Postoji li uzda u ovoj lavini? Ribareva mreža zaustavlja sve za tren, mijenja tijek stvari, a Čizine ribe gledaju s nepovjerenjem prepreku.. Sve se smiri, zaustavlja. Traje, ipak kratko, bujanje mora sve je jače a i ribe. Pošto je opasnost prošla, vraćaju se mirnije našim pogledima pune života i s tolikom željom za igrom.
Marino Steffe
Pula, 01. 02. 1995.
Akvareli su logičan nastavak Čizinih ulja. Motiv, koji je ostao sličan, vrlo blizak platnima, nosi u sebi nešto “novoga”: osjećaj vremena i prostora je promišljen i isprepliće se između prošlih i sadašnjih stvari. Međutim ubrzo se vraćamo među ribe: dobre-nevaljale, radosne-tužne. Ponovno smo na početku, moramo nastaviti, granice koje treba dostići kud i kamo su dalje... Skice i crteži posljednji su stupanj ovih kreacija. Ribe ostaju samo u obliku obrisa, upravo ti obrisi oživotvoruju crtež. Nalazimo ribe okupljene oko jednog središta, boje su jako žive, plakatne. Pojedinosti sad ih susrećemo, sad ih potpuno gubimo; puno je mira i istraživačkog rada. Ovdje više nema nikakve brzine, već jedva traženi spokoj, jedna stanka... međutim zaokružena varijacijama boja. Ribe postaju duže i uže, ili pak veće i nadute, pokazujući zube ljutitom grimasom, ili sretno mirno plivaju. Neke su kompozicije živahne, posebice posljednji radovi, što predstavlja neizbrisiv znak sreće koja proviruje i koja je toliko tražena.
Marino Steffe
Pula, 12.04.1995.
Zbog kontraveznog položaja u kojem se našao naš pejsažni žanr već ova početna konstatacija da je Narcisa Adalgisa slikarica istarskog krajolika istovremeno je polazište analitičke istine o njenom djela i otvaranje poput ponora duboke opasnosti nesporazuma s njenim djelom i vrlo primamljive mogućnosti ideologizacije njena djela. Događa se to stoga što Adalgisa, istina, slika pejsaže Istre, ali ih nikad ne prepoznaje u banalnoj konkretizaciji krajobraza. Njeno je slikarstvo sublimacija Istre. Jednostavnim riječima rečeno ona slika dušu Istre. A duša-znamo to, zar ne ? - nije konkretna. Konkretno na dušu samo upućuje. Konkretni je objekt pa i krajolik poput putokaza koji samo oni kojima je tajna povjerena znaju pročitati. Sada upoznajemo pastele. Ne bi bilo potpuno točno reći da ona bira tehniku. Bliže bi bilo istini reći da priroda njene imaginacije u određenom razdoblju bira tehniku koja je određenom duhovnom stanju najbliža. Ulje je uvijek bliže konkretizaciji. Pastel-imaginativnosti vizije. To je nešto što standardni pejsažisti nikada neće dokućiti. Narcisa Adalgisa Škopac otkrila je nesvjesno i intuitivno da je slikanje u svojoj dubokoj intimi skriveni misaoni proces. Misaoni u dubini, kreativni u izrazi. Istra je u njenom pejsažnom opusu svedena na svega 4 primarna elementa. To su nebo,zgrada i drvo. Ovakva minimalizacija pejsažnohg inventara (dozvolimo si, samo jasnoće radi, ovakvu krutu statistiku- koja je lažna poput svih statistika) ukazuje na sustavno izdvajanje primarnih gradbenih elemenata. Ali ne samo slike. To su gradbeni elementi primarnog svijeta.
Bogdan Mesinger
Osijek, 2004
BRENČAJ SLIKE I U ZVUKU
Prasak florealija ugrabljen pa orkestriran u crtovni i bojni sklad. Vizualna senzacija u kolornoj /ne i grafoidnoj?/ senzualizaciji naturae. Cvjetna zbilja vitae, radost pupanja, rasta i bivstvovanja zemlje. I nadzemlja - urbane i arhitektonske nadgradnje krajolika. Krajolik bubri i stapa se s pozadom, grleći – ne! - pareći nebo s tlom: jedinstvo orbis u izdvojenu vidokrugu sapiensa. Bujno a zrelo, nabreklo od života. Da, reci i to: punokrvno a stegovno, kroćeno a dajno, pače svedajno u dragovolji, opojno.
A materija?Materija i materijal posve su nebitne činjenice. Najčešće ulje ili kolaž, ali jednota zahvata i nutrinski diktat ne dopuštaju - ikad i igdje! - raskol ili ma kakvu métiersku diferencijaciju. Da, i to. Viđeno zbunjuje gestom. Slikarstvo? Naravno. Ali krokijno, arabeskno, i chromos: ritmična, razgaljena Belta. Morfologija? Neokaljana. Zrcalna. Definirano zaobljena, egzaktna u zahvatu, kompaktna - radilo se o vazi ili krajoliku, o mrtvoj / nature morte?/ koja je i ovaj put samo živa priroda. Boje brenče, sviraju i poje od suzvučaja harmonije. Prstodiri crvenog i plavog, zelenoga, rumenoga, oker, perotik tušno-crnog, kruženje i nálijepi. Sve je himan Žiznji lijeposti i sklada, Stvoritelju psalam.
Igre laticâ i žute mirise uokrug - nosim u oku i u nosnicma. Zeffiro sui petali!- ciknu djevojčica. Da, lahor na laticama – u vrtovima čudâ koja klikću s leptirom u prolazu. Istra?A zašto ne Saksonija ili Srijem, zašto ne Magna Graecia, Dalmacija, Burgenland? Narcisa Adalgisa i imenom već cvijet, pigment je što míri, brenčaj slike i u zvuku.
Joja Ricov
U Zagrebu /Travno/, proljeća Anno Domini MMVI
Bojom preobraziti motiv osnovno je likovno htijenje Narcise Adalgise Škopac. Bilo da se radi o pejsažu ili čudesnom svijetu podmorja, boja određuje stupanj opisnosti prizora, ritmizaciju segmenta površine i ugođajnost scene. Narcisa ekspresionističkom pokrenutošću gradi i razvija motiv, uravnotežuje sastavnice plohe, sugerira dubinu prostora, kroz boju napuštanja vrijednosti lokalnog tona. Otvorenom paletom oblikovani su fragmenti krajolika i neobičnih riba, s pulsiranjem kromatskih silnica u približavanju likovnoj autonomnosti uprizorenja. Put je to apstraktnosti slike, relativiziranje figurativnog s kojim uvijek postoje značenjske niti. Moguća realistična marnost u tvorbi forme stapa se sa slobodnom gestualnošću, s nesputanošću igre. Usklađenošću promišljaja i reda opredmećuje se ideja i fascinacija s motivom. Ponekad činjenično dolazi u prvi plan, čitka sadržajnost proizišla iz promatranja i doživljaja motiva. Ali tema se interpretira i na asocijativnoj razini u kojoj se konkretna predmetnost tumači na novi način. Bojom se zbivaju pomaci, postavljaju akcenti, stvaraju sinteze motiva i fonda, izjednačavaju dominante s prividnim partikulama likovne pratnje. Neovisno o tome koloristički rasponi slike izrastaju iz ploha pune zgusnutosti, ali i otvorenih slikarskoj prozračnosti. S vidljivim treptanjem poteza, nemirom geste u različito usmjerenim nakupinama, stvarnošću boje u muklosti tona i bljeskovitosti krika.Primjerice izražajnost crvenog prati i pojedinu ribu i čitava jata, izražena i jedinkama naznačenih silhueta, dostatnih za tvorbu tkiva preglednih kompozicija. Ribe u dinamičnosti scene napinju prostor, maštovito su oblikovane s prizvukom zoomorfne preciznosti, ali i dovedene na prag fantazmagoričnog. Narcisa ih postavlja u brojne suodnose, oblikovane skladom dijaloga i srazovima preplitanja, u potrebitoj vibrantnosti palete. Bujanje forme u vrtlogu kretanja čestima boje neprekidno se intenzivira, dovodeći neke morske vrste do intrigantne izglednosti. Do imaginarnog svijeta ispod površine mora.
U pejsažima i vedutama, inspiriranim Istrom tek poneki detalj upućuje na zemljopisno ishodište. Narcisu zanimaju stanja u ugođajnosti krajolika, zavirivanja ispod epiderme važnija su od poštivanja izvanjske strukture. Raslinje pa i razvedene forme zdanja bliski su ograničenosti života u moru. Njihova tektoničnost preobražava se u mekoću formi, obojenih, i utonulih u sjenu. Motiv se reducira na bitno, gigantiziraju detalji, suprostavljeni nefigurativnim elementima usitnjenim mrljolikim udarima. Strogost arhitekture nalazi se u energetskom polju boje, uprisutnjene u formama riba i rakova, ali i pojavnosti u prirodi. Boja je za Narcisu Adalgisu Škopac nužnost u uspostavljenoj emotivnosti, u snazi kreativnog luka, postojanja u slici, trajanja u doživljaju.
Stanko Špoljarić
Zagreb, 2006
Što sam? - kao da se upitala njena ruka. Cvijet - odgovarao bi kolaž. Što je nevidljivi čovjek skriven u tami samoće? Cvijet! – ponovo bi odgovarao kolaž. Samo treba strpljivo sačekati ono oko koje će otkriti boje skrivene tamom njegove samoće. Je li uočila (ili nije - a svejedno je je li to osjetila svjesno ili nesvjesno) da se kolaž, od svih likovnih umjetnosti, najviše približava životu? I slika i skulptura nastoje uhvatiti, pa zatim zaustaviti i sačuvati trenutak. Kolaž – ne! Kolaž je sam pokret. Njegova tajna nije u mozaiku, nego u kretanju. U neprekidno novoj kombinatorici. U ostvarivanju beskraja. Kad bi se kolaž zaustavio – on bi prestao postojati. Kolaž posjeduje neočekivanu (i drugim umjetnostima zazornu) mudrost da je vještina postojanja – ili življenja – u tome da zauvijek ostane nedovršen. Samo na taj način može slijediti vrijeme. Pa i više od toga. Kolaž je razumio vrijeme. On zna: vrijeme je igra, a igra stvara nenamjernu ljepotu. Ona se rastvara – da bi se iznova stvorila na nov način. I tako u beskraj. Pogledajmo Adalgisine kolaže i osjetit ćemo tu mudrost. U tome leži tajna njihove magije.
Bogdan Mesinger
Osijek, 2006.
Narcisa se još uvijek zadržava na istoj temi, na predjelima daleko ispod morske površine, udaljenim od svijeta, a ipak tako bliskih ljudskim doživljavanjima, jer njezine ribe su zapravo, ako već ne možemo reći, ljudi, a onada ipak živi stvorovi sa stradanjima i veseljima mnogih živih bića. Dobivamo dojam da Narcisa daje tim šutljivim, nijemim stvorovima sve ono što nosi i u sebi bilo koji čovjek pa možda i umjetnica sama. Izražava to i bojom i pokretom, položajem ribe, pa i mnoštvom veselih ribica u jatu koji plovi prema površini u sjajnom svjetlu izlaska sunca ili pak osamljenom ribom u polumraku dubine zatomljenim tonovima tuge i napuštenosti.
Tatjana Arambašin Slišković
La voce, 1996.
Svježi i bujni znaci crtaju školjke i rakove i druga bića, koja borave na morskom dnu, sad s jasno određenim bistrim i zaključnim mislima, potvrđenim snažnim okruglastim ili britkim konturama, sad u raščinjenim, otvorenim i okrnjenim oblicima. Ima u Adalgisinom platnu bogatstva i raznolikosti oblika, znakova i boja. Ima kaosa i u njemu ima reda. Ima mudrog reda u kompoziciji. Slikarska aktivnost istarske umjetnice kreće od realnih polaznih točaka da bi stigla do originalnih slikarskih realnosti, pokrenutih, živih i opipljivih formalnih nicanja i dinamičnih kromatskih pojava. Njezino se umjetničko traganje definira sve zanimljivije na potpuno osoban način.
Erna Toncinich
Rijeka, 20. 06. 1997.
Te slike mirnoće nisu ipak do kraja spokojne, tišina nije okrunjena bezgraničnom mjerom u svijet. Stabla u prvom planu kao da zastiru krajolik i smetaju panorami u kojoj se naziru gradići u daljini. Kao da naglašenom voluminoznošću i čvrstoćom, “primitivističkom” solidarnošću gradnje, želi zagospodariti svijetom i okameniti ga. No ti krajolici su zastrti nadrealnim velovima i nekom crtom nespoznatljivosti, što budi nemir ali i otvara mogućnosti; možda je to prikrivena želja , isčekivanje...
Ervin Dubrović
Rijeka, 01. 04. 2000.
Neobično je uvjerljiva i jednostavnost njenih motiva. Poput nekih ranih francuskih kubista ili poput nekih talijanskih “neoplastičara” i “primitivista”, koji su težili razbijanju “klasične” realističke slike svijeta. Adalgisa poseže za nizanjem “sezanističkih “ prizora, u kojima se priroda svodi na osnovna, jednostavna tijela. Na takvom je oblikovanju zasnovala vlastiti slikarski obrazac, nalik nekim davnim fovističkim i expresionističkim slikama. Ovoga mi trena padaju na pamet slike što ih je Georges Braque slikao prije stotinu godina na jugu Francuske. Braquoeove su kućice bile prve kubističke slike, a Adalgisine bismo pak mogli nazvati zadnjim - ”kubističkim” slikama kojima ona nehotično zaokružuje taj stoljetni krug.
Ervin Dubrović
Rijeka, 27. 6. 2001.
To su drage i intezivne slike, fluidna hodočašća mašte, ali također i spokojna pristaništa sjećanja;divovska stabla ili male kuće pod snijegom, ograde u nestajanju, uspravni krajevi u išćekivanju dana, kao da su savijeni od iznenadnih naleta vjetra... To su one dragocijene prilike njenog nadahnuća. Ritmovi crvenog, plavog, žutog, indiga i ružičastog koji prate vrijeme i sjećanja, koji obljeću naokolo da bi se zgrušali na platnu putem nastajanja jednog unutarnjeg procesa ili tako živo nicanje oblika i pozadina koje čini se odgovara na misteriozni stvaralački zov. Neizbrisive slike obojene bajkom kao maštoviti Chagallovi krajolici i nestvarni snovi prognanika. Značenje istinskoga u razgovoru sa izvornim svjetlostima okoliša, slatki glasovi tišine gdje trokuti i neobične zavojnice krošnji skrivaju ponekad, kao nevidljivi zastori, zatečene obrise krovova i bregova. Slikarske ogrebotine kojima materijalne nježnosti nisu strane. Stvarnost koju treba zahvatiti u energiji znaka i u beskrajnom prostoru izravnih osjećaja.
Nicolina Bianchi
Rim, listopad 2002.
Ne vodi računa o volumenu , pespektivi, sklona je kroćenju inače pitoma istarskoga krajolika, a osobito se nadmeće drvećem. Ono raste i oblikuje se zanjihano nevidljivim vjetrovima obojeno tajanstvenim nadrealističnim svijetlom, u sezanovski plošnom krošnjatom plavilu čuva komadiće neba, odsjaje mora i glasove ptica. Započevši svoje slikarstvo devedesetim godina tamninom i kaosom, otkrivat će podmorje i čudesne svjetove riba, približavati se nadrealizmu i apstrakciji pronalaziti opsesivnu likovnost u sićušnim prostorima zaseoka Istre i vječnom kontrapunktu boja svjetla i tame. Negirajući zakon sile teže slikarica pronalazi prostor potpune slobode, oslobađa pokret i potpuno se predaje strastima kolorita. Nastanjena u malom mjestu Crni, okružena samom prirodom osjeća svu njenu ljepotu i energiju.
Nevenka Nekić
Zagreb 16.05. 2003.
Slikarstvo puljanke Narcise Adalgise Škopac okrenuto je likovnim simbolima koji nas prate još od djetinjstva; kućama, nebom i stablima određena su naša prva individualna sjećanja, ali i ona kolektivna arhetipska. Vedute Grožnjana ili Motovuna na njenim slikama ne prepoznajemo po vizurama kakve su nam poznate na razglednicama ili turističkim prospektima. Faktografija je ustuknula pred metafizičkim, a lokalne boje i tonovi istarskog pejsaža intenzivirani su expresivnim koloričkim krajnostima.
Branimir Pešut
Slavonski Brod, 04. 2003.
Susret s aktovima darovite umjetnice Adalgise Škopac bio je poticaj Darku Schneideru, velikanu hrvatske likovne kritike, da promatranjem Adalgisinih slika sažme probudene misli u tekst pridružen izložbi pod naslovom.
MAČKA MOŽE I U KRALJA GLEDATI (– reče Alica.)
Nerijetko se „golom“ istinom nastoji osnažiti neka životna stvarnost. Suočenje s tijelom. Začuđenost slikara dok stoji naspram modela. Ili, sklonost izmaštanju? Nago tijelo nije tek slikarski model u akademijskoj nastavi velikog i malog večernjeg akta, predmet promatranja i crtanja volumena ugljenom ili mekom olovkom na papiru. Tijelo u prostoru i na platnu. „Kristalična“ konstrukcija i „kubistička“ metoda André Lhota, škola koju su u Rue d'Odessa 10 prošli i Dobrović i Šumanović, i Sonja Tajčević i Vera Nikolić. Ili, romantična i senzualnija Marie Laurencin. Više i manje slobodno nanešene boje, koliko uznemirenih poteza na površini, usredsređenosti na trenutak širenja i sažimanja. Uzmahnutih i oštro rezanih dijagonala. I ne rasčlaniti već sklopiti obujam. Sve zbog vježbe ruke, proporcije tijela, zaustavljenog pokreta. Radi iskustva slikanja. Da ne kažem, kako je „pounutrenje“ pristupa uspostavljanje uzajamnosti. Zajedništvo „objekta“ i „subjekta“. Kako to starinski zvuči... Poput Bataillovog l'experiénce intérieure iz 1954. g. Psalmist kaže: „Sam ću ti halju do lica podići da se tvoja golotinja vidi“. Nuditas, kazali bismo nago tijelo, u Zapadnoj ikonografiji obilježeno je dvojakošću. Proniknuti valja nevinost i bestidnost, vrlinu i porok. Tako i Peter Vischer mlađi 1524. g. u grafičkom prikazu Lutherove Reformacije priziva Parisov sud s tri nage božice – Junom, Minervom i Venerom – ili tri „pomlađene“ suđenice u alegoriji Vjere, Nade i Milosrđa.
Što bilo je i što će biti, smrtnik veo da ne podigne. U trenutku rođenja i smrti izvorno je stanje golotinja i prikazivanje na Posljednjem sudu. Duša nema što skriti. Zemaljska priroda tellus mater, zavodljiva vodena bića najade, nereide i sirene, razodjenuta i obućena Maia. „l'Ombre des jeunes filles en fleurs“ spominje Proust. Blistave visine neba i žalobne tišine donjega svijeta..
Darko Schneider
Zagreb, 21.8.2015.
PUTOVANJE PREMA JEDNOM
U ciklusu slika nazvanom „Mirisi boja u bijelom“ nastalom između 2011. i 2015. godine, ali koji ciklus još uvijek traje, Narcisa Adalgisa Škopac na nov se i drukčiji način objavljuje i kao slikarica i kao čovjek. Objavljuje se, naime, jer svaka je istinska umjetnost neka vrsta objave o sebi i svijetu, o viđenjima (onim unutarnjim viđenjima) i mišljenjima – naprosto ogoljivanje sebe i svođenje sebe na bitno. Taj hrabri put, put koji se ne razumije, ne prolaze svi. Samo oni koji se odvaže poći na taj put znaju koliko u njemu ima rizika i slasti, ljepote i boli u isti mah. Ali i slobode. A Adalgisa svjesno prekoračuje taj rubikonfigurativnosti i apstrakcije ustrajući na istraživanju vlastitog izraza. Hoće li ga naći? Hoće li požaliti? Jer, već je i prije našla svoj likovni jezik i svoju publiku. Treba li joj to nepoznato i to novo? Hoće li se pogubiti i hoćemo li je izgubiti? To je pitanje koje joj se moglo, ili štoviše moralo, nametati dok se opredjeljivala za iskorak. No, već je i do sada svoj umjetnički credostavila u mijenu. Od nje naprosto više i ne očekujemo ustrajavanje na pronađenom i izraženom. Njezina putanja, nepogrešivo vođena nekom unutarnjom nužnošću, trajno je u pokretu, u mijeni koja s jedne strane propitkuje, a s druge strane tumači njezin i naš (likovni?!?) svijet.
Ako smo Adalgisu poznavali kao umjetnicu u kojoj je Istra našla jednoga od svojih ponajboljih, pa i najupornijih, likovnih tumača i ako smo donekle upoznati s njezinim početnim radovima i s razvojem, slikovito rečeno - od podmorja prema nebu - (u čemu je njezino inzistiranje na grozdolikoj pokrenutosti krajobraza satkanog od brda i kuća, srcolikosti i gljivolikosti stabala kao i prozračnosti posebice njezinih kolaža i ako su nam poznati izbori njezinih elemenata i boja), ono što će nas u ovom ciklusu dočekati logičan je koliko i inovativan njezin iskorak prema otvorenoj geometrizaciji. Pritom boja postaje čišća, linija zaigrano slobodna i pojačana, a kompozicija neočekivano smjela pa i provokativna. Iz ovih se slika ipak rodila jedna nova Adalgisa. Ili bolje rečeno: ove su slike rodile i pokazale nam novu Adalgisu. Iz svoje je Istre izrasla u veliki i otvoren svijet u kojem jest i ostaje to što je bila, ali sad se lišila likovnosti kao identifikacije, ili još više, riješila se suvišnog, opterećujućeg i obvezujućeg. Zaigrana i lepršava, maštovita i mudra ona u „Mirisima boja u bijelom“, u koje se utkivaju i poneki „crveni mirisi“, svjesno izabire likovnost lišenu svake potrebe da se pošto-poto svidi. Ovo slikarstvo dobro je jer je samo sebi dobro. Ludičkoje i samosvojno i zato važno i inspirativno. No, ima u ovim slikama i prodora prema dubinama koji će nas, što ih duže budemo gledali, to više i više osvajati unoseći u nas svoj raspored stvari, svoja rješenja i viđenja, spoznajnost i profetičnost.
Dvodimenzionalna i snažno pokrenuta ova likovnost dodiruje ono u nama što je još ostalo nerazrješeno, nemušto i šturo – svezano u postojanje u kojem više ne umijemo naći ni izlaza ni puta. Adalgisa taj put traži. Traži ga svojim slikarstvom, a zapravo svojim životom, svojim postojanjem, svojom dušom koja se sva usmjerila traženju. I upravo ovaj ciklus posvjedočuje da je za nju put traženja ustvari put redukcije. Tko u umjetnosti, posebice u likovnoj (no ni književna, glazbena, dramska i druge umjetnosti nisu iznimka) nije prevalio nužni reduktivni put od horora vacuido svođenja na pojedinačno i bitno, taj o umjetnosti nije naučio bog zna što. Ako umjetnost od mimetičkogsublimacijom nije došlo do simboličkog i autoritativno-samosvojnog izraza, tada je ostala na počecima ili na pola puta tražeći, vjerojatno, lagodu sviđanja. No sviđanje i istinska umjetnička estetika odavno su se raskolile na različite vrijednosne sustave i kolosjeke. Adalgisa hrabro bira ovaj drugi put, put samosvojnog istraživanja i ulaženja u vlastitu estetiku. No, to nije sve.
Već je i prije Adalgisa pokazala da je interes za pojedinačno zapravo dobar put opredjeljenja za cjelinu. U Jednom je na stanovit način već Sve. U valu je more. Ona to Sve traži na način odricanja, pojednostavljivanja i reduciranja. Dolazeći tako do Bitnog ona i bojom i crtom pokazuje zanosnu igru, zaigranu lepršavost i gotovo djetinju jednostavnost koja se ipak očituje kao zrelost i jasnoća. U plošnosti nalazi dubinu pa joj nije potrebna iluzija treće dimenzije. Ta je dimenzija već nazočna u pojedinačnom. Boja je sama svoja dubina. A crta je naznaka da to Jedno egzistira, da je tu kao svjedočanstvo i kao ponuda Svega. U ovom je slikarstvu ekspresija izražena posve jasnom artikulacijom jednostavnih, često i fantazmagoričnih, oblika i boja koje se s platna odljepljuju i tuku nas u naše vlastite rožnice. Ali i još dublje… Tako nas te slike i uvlače u svoje razloge, ali nas isto tako i provociraju, tumače i (možda) mijenjaju. Ta iznenadna provala Bitnog i ogoljenog, svedenog na Jedno ustvari nas odmiče od uhodanog i običnog i na svoj nas način uvlači u svijet dubljih razloga i pitanja. Dubljega postojanja. Je li to vraćanje nekom njezinom početnom slikarskom svijetu u kojem je naglašeno tragala za prvostvorenim?!? Je li ovo možda supstitucija za izgubljeni raj? A zašto to ne bi bila i slikaričina mistika? No, nije riječ o religioznim razgovorima duše i Bitka već o slikarskim posezanjima za prokušanim temama i alatima. Ipak, Adalgisi to nije namjera. Njezino vraćanje moguće je samo na način spiralnog prodora. Misao bi možda i tražila vraćanje ishodištima, no spirala likovnog i stvaralačkog iz toga prvostvorenog, kao ishodišta i kao uvira, otkriva nove svjetove pa stoga i nova oblikovanja.
Upustivši se u redukciju i zaustavljajući se na pojedinačnom Adalgisa se opredijelila za njegovo okrupnjivanje. Detalj u tom slikarstvu postaje naznaka za Sve. Okrupnivši Jedno, povećavajući Ga do mjere samosvojna koliko i simboličkog govora, ona u biti poziva na prepoznavanje Svega. A Ono nije zatvoreno u oblik. Štoviše, posve je otvoreno novim i mogućim preoblikovanjima i viđenjima. I zato ta apstrakcija. To „bijelo“, u što slikarica unosi elemente Jednog i Svega, zato i „miriše“. Iz „bijelog“ kao Ništa, stvoreni su novi svjetovi pa „mirišu“. Mirišu nekim mimetičkimodjekom prvoga stvaranja. Miriše li to u stvari transcendencija? Možda… Adalgisina su platna, odnosno njezine čvrste podloge (jer ovdje je riječ o uljima na platnu i na lesonitu), otvorene kompozicije. Slikarica se u njima tako dobro osjeća! Pronašlaje sebe. Paleta joj je lepršava, zaigrana, a pastozni potezi njezinih crta vijugaju, izvijaju se, mrče, bride ili stvaraju kišu točkica – baš im je dobro. Oslobodili su se pa se igraju. Ili se to Adalgisa oslobodila pa se igra?!? Igrajući se i sluteći, razmišljajući i pitajući se dopušta I nudi nam da i mi postanemo dio toga doživljavanja. Zato i nama tako mirišu modra i žuta, crvena i zelena, crna i zagasitosmeđa. Iz bjelina proviruju van. Prema nama. I još…
Gdjekoji će znalac prepoznati Adalgisin ples između Oskara Hermana, Ede Murtića i Tihomira Lončara, gdjekoji će naći i neke druge uzore ili poticatelje, no istinitiji će biti povratak ishodištu - Istri. Ovo slikarstvo nije nastalo iz praznog prostora. Niti iz uzora Ono je logičan, koliko i neočekivan, slijed onoga što je slikaričina likovna opsesija – Istra – ta terra incognita.
Slikarica kao da nam kaže: Upoznavanje Istre upoznavanje je sebe, a upoznavanje sebe upoznavanje je svog iskona. Istra je sinonim za putovanja. U središte sebe. I postojanja? Ali sada je ovo sublimirana Istra. Istra čije su se vrijednosti osamostalile, oslobodile i postale dio velikoga svijeta. Istra je na ovim platnima postala opće mjesto. Ona je mjesto prepoznavanja i poistovjećivanja. Za svjedočanstvo tome ostala je boja. Boja koja je sama postala svoj oblik i boja koja je ostala Istra. No, to je i boja duše i boja smisla. Konačno, nije li to i boja Bitka? Istra je, naravno, kod Adalgise paradigme za Bitak!!! Tako je Adalgisa ostala vjerna sebi i vjerna Istri, ali je pošla dalje i dublje. Njezini statični elementi - u njezinom slikarstvu uvijek nazočni - i ovdje pokazuju tu odliku Istre (one Istre koju ne nagrizaju suvremenost i pomama). Statičnost je preoblikovana u zanjihanu stamenost. No, pokrenutost koja je u njezinom slikarstvu još i naglašenija od statičnosti ovdje se preobrazila u ludičnost, u slobodu i smionost kista koji je naznaka za novootkrivenu spoznaju i vrijednost Bitka. Je li konačno sazrela misao na Vječnost? Slijedit ćemo Adalgisin put. Ona će nam, iskrena kakva jest i radišna koliko jest, svojom hrabrošću i darovitošću još moći otkrivati poetiku pigmenta, tog sigurnog puta prema Jednom.
Anton Šuljić
Zagreb, 17.02.2016.
